Vi ste Partiju izdale – dekonstrukcija jedne amnezije

Irena Bekić

Tekst Irene Bekić iz prve publikacije projekta “Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete”

Kada je francuski povjesničar i izdavač Pierre Nora polovicom 80-ih godina prošloga stoljeća započeo objavljivati višetomnu knjigu Mjesta pamćenja¹ u akademskim je krugovima potaknuo raspravu o pamćenju, povijesti i sjećanju. Analizirajući narative, prakse i reprezentacije nacionalnog sjećanja u Francuskoj, on ih je sagledao kao povijesno uvjetovan i nestalan diskurs, a sjećanje i pamćenje kao kulturne konstrukte koji utječu jedan na drugoga u dijalektičnom odnosu singularnosti i poopćene strukture. Slično sugerira i Jan Assmann u knjizi Kultura sjećanja. Sjećanje je za njega kulturna praksa, sfera „vezanosti i obaveznosti koja kako u vremenu tako i u socijalnoj dimenziji uspostavlja poredak, smisao i povezanost, omogućuje rekonstrukciju prošlosti na kojoj počivaju pamćenje i povijest.“² Budući da je ostvareno u području ideologija i modificirano prema dispozicijama društvene moći, kolektivno pamćenje konsolidacijsko je tkivo društva i obećanje povijesnog smisla. Međutim, kao što svaki sustav sadrži i svoj negativni otisak, odnosno ono što je iz njega ispušteno, tako je i kolektivno pamćenje prošupljeno mjestima namjernog zaborava. Događa se tako da su u izgradnji nacionalnih povijesnih narativa neuklopiva sjećanja, pa bila ona krhka i izblijedjela, isključena iz društva sustavnom amnezijom ili nemarom. Službena je povijest, piše Walter Benjamin, zaglušujući diskurs pobjednika, ali ušutkani glasovi također postoje. Ne bismo smjeli pristati na naslijeđe gluhoće, upozorava nas, jer traume potlačenih traže iskupljenje.³ Taj pragmatični zahtjev u ljudskom savezništvu⁴ i solidarnost koja nam je potrebna polazište su rada Andreje Kulunčić o ženskom stradanju na Golom otoku.

Goli otok u kolektivnoj je memoriji prisutan kao simbol komunističke represije, stradanja i mučeništva. Kada Jan Assman u spomenutoj knjizi naglašava ulogu prostora u kulturi sjećanja, on kaže da i cijeli krajolici mogu poslužiti kao medij kulturnog pamćenja.⁵ No da bi se neko mjesto označilo spomenikom ili da bi i samo bilo semiotizirano, potreban je konsenzus zajednice o komemorizaciji tog pamćenja. Upravo je konsenzus ono što je izostalo u raspravama o političkom logoru Goli otok, o čemu govori feministička teoretičarka Renata Jambrešić Kirin. Institucionalno zanemarivanje i političke manipulacije zapriječile su put njegovoj historizaciji, ekspertizama, kao i mogućim spomeničkim obilježavanjima. Osim toga, „ova kratka totalitarna epizoda represivne destaljinizacije (…) nikad nije dobila svoj kaznenopravni epilog, a njezine žrtve političku rehabilitaciju.“⁶ I ne samo to. Potpuno ignoriranje postojanja ženskog zatvora u kojemu je obitavalo oko 860 žena, čija se krivnja često sastojala jedino od toga što su bile srodnice ili supruge optuženih informbiroovaca, dodatno je zamračilo ovu opskurnu dionicu naše povijesti. Institucionalno zanemarivanje i dnevnopolitičko nadmudrivanje, stihijski turizam privatnih koncesionara na Golom otoku te, kao u kakvoj grotesknoj transfiguraciji ili lošem vodvilju, proglašavanje Sv. Grgura lovištem na jelene daljnje su devastacije napose ženske povijesti na Arhipelagu Goli.

Svijest o odgovornosti na koju nas poziva Benjamin pokrenula je umjetničke projekte Goli otok – novi hrvatski turizam idejnog začetnika umjetnika Damira Čergonje Čarlija 2000. i Okoliš sjećanja Darka Bavoljka 2016. U trogodišnjem je razdoblju Bavoljak organizirao i producirao privremene komemorativne in situ intervencije i umjetničke geste sedamdesetak pozvanih umjetnika. Među njima Andreja Kulunčić, u partnerstvu s Bavoljkom, pokreće kompleksni projekt Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete, jedina se fokusirajući na ženski dio logora s namjerom da obuhvati i učini vidljivom ovu složenu problematiku i s krajnjim ciljem da je unese u javni prostor. Ako je Goli otok, kako navodi Renata Jambrešić Kirin, „kiklopovski otok hrvatske političke mitologije“⁷, onda je ženski zatvor kiklopovski problem te iste politike. Naime, čini se da je muk koji ga prati dio prešućivanja ženske povijesti ne samo u okvirima fenomena golootočnog logora već i socijalističkog jugoslavenskog, i kasnijeg postsocijalističkog društva. Patrijarhalne raspodjele moći definirale su logorsku logistiku, ali ni rijetke suvremene interpretacije nisu uspjele izmaknuti tom mentalnom okviru. Stoga je rad Renate Jambrešić Kirin, jedne od rijetkih, ako ne i jedine autorice koja je usmjerila fokus istraživanja na ženska stradanja, dragocjeni udio u rasvjetljavanju golootočne teme. Polazeći u istraživanju od feminističkih teorija ona je pokazala da feministička pozicija, čini se, jedina barata aparatom kojim je moguće zahvatiti i dekonstruirati patrijarhalni koncept upisan u strukturu i funkcioniranje logora. Ženski zatvor, upozorila je, nije bio, kako se predstavlja, dometak ili inačica muškome, već „izvorno mjesto prakticiranja foucaultovske anatomo-politike slamanja i stegovnog discipliniranja tijela“⁸ kao ključnog koncepta preodgoja. To je uključivalo opresiju i nasilje u kojima su žene rekreirale obrasce patrijarhalnog ponašanja poput agresivnosti, vrijeđanja i slično, proizvodeći u tom bolesnom obratu vlastitu negaciju sebstva. Raskol s vlastitim licem jer su bile „ i žrtve i dželati“⁹ razlog je šutnji bivših zatočenica, dodatno suočenih s prešutnim, ali zaglušujućim optužbama patrijarhalnog društva: nakon što su prozvane lošim kćerima Partije, one su obilježene kao loše majke, loše supruge, loše građanke. Perfidno imputiran, ovaj društveni teret upisuje se transgeneracijskim kanalima kao namet kćerima.

Zato Andreja Kulunčić okuplja tim stručnjakinja, teoretičarku Renatu Jambrešić Kirin i socijalnu terapeutkinju Dubravku Stijačić, potom plesnu umjetnicu Zrinku Užbinec, saksofonisticu Jasnu Jovićević i vokalisticu Annette Giesrieg te strateški razvija projekt kojim će obuhvatiti kompleksnost fenomena kroz nekoliko linija i dionica rada. One nekada teku usporedno naliježući na različite dijakronije i semantičke slojeve, obraćajući se različitoj ciljanoj publici, a nekada se susreću i prepleću gradeći nove memorije. Pažljivo promišljeni umjetnički segmenti definiraju mnogostrukost polja, a suptilno osmišljene taktike proces kroz koji će se kristalizirati u tri zahtjeva: kao komemoracijska konfiguracija na otoku, razrješenje naslijeđenog traumatskog tereta u humanizmu i gradnji boljeg svijeta i repozicioniranje ženskih narativa unutar povijesnih konstrukcija. Ako bismo ta razrješenja sagledali prostorno, onda bismo mogli govoriti o radu in situ i njegovoj deteritorijalizaciji.

In situ

… a ispred nije bilo ničega osim uništenja (W. G. Sebald Saturnovi prsteni)

Deteritorijalizacija podrazumijeva nove konfiguracije nastale povezivanjem linija rada s nekim drugim, vanjskim linijama. Na taj se način on ne prostire samo unutar definiranih granica umjetničkog polja već zahvaća ispred i iza, i pokraj, prije, i poslije, i sada, stvarajući labilnu gradnju s kojom autorica unaprijed strateški računa.

Središnja dionica rada je obilježavanje lokaliteta, ženske strane Golog otoka i Sv. Grgura na kojima, desetljećima nakon raspuštanja logora, ne postoji ništa što bi signaliziralo specifičnu povijest mjesta i institucionaliziranu patnju više od osam stotina žena. Ostaci kamenih građevina što ih mogu vidjeti putnici s brodica, koje su rukama i pomoću rudimentarnih alata gradile same kažnjenice, ispražnjeni su znakovi nedefinirane bivše upotrebe. No kako je umjetnost uvijek mogla intervenirati na mjestima institucionalnih puknuća, zahvaljujući svojim fleksibilnim strategijama, disciplinarnim mimikrijama, aproprijacijama metoda, alata i tehnika, generiranju novih situacija i uporabi, a iznad svega etičkim zahtjevom, tako je i ovdje iznašla kanale za komemoriranje izopćenog pamćenja. Radi se pritom o dvostrukom komemoracijskom ključu. Najprije, Andreja Kulunčić postavlja na lokalitete spomen-ploču s osnovnim informacijama o ženskom logoru i njegovom ustroju kao identifikaciju mjesta. Osim ploče aplicira i QR kod preko kojega posjetitelji mogu doći na web stranicu¹⁰ i informirati se detaljno o političkom logoru Arhipelaga Goli, kao i o samom projektu. Web stranica je baza za istraživanje, arhiva stručnih i znanstvenih tekstova i, što je najvažnije, sadržava arhivu svjedočanstava bivših logorašica. Valja naglasiti da ploča nije umjetnička plastika već je dio umjetničke strategije. Kao metafunkcionalni objekt, ona je materijalni posrednik informacije i medij putem kojega potisnuti povijesni narativ postaje dijelom kolektivnoga. Isto tako ona je medij subjektivacije logorašica, mjesto njihovog ponovnog upisivanja u javni prostor. Tek postavljanjem ove ploče, koja slijedi kodove konvencionalnog komemorativnog formata, one dobivaju svoje javno lice, a društvo katarzično mjesto. To je ujedno dio aktivističke agende autorice i predstavlja njezin otvoreni aktivizam. Nije suvišno naglasiti da se radi o prvom, i jedinom, obilježavanju mjesta nakon šezdeset godina.

Istovremeno, zajedno s Renatom Jambrešić Kirin i Dubravkom Stijačić, započinje kreirati Afektivnu mapu preživljavanja koja će diskretno i direktno markirati prostor logora. Radi se o svjedočanstvima kažnjenica koja nam, kao tragovi golootočnog života, pomažu da rekonstruiramo tu svakodnevicu. Autorice će stvoriti mrežu sjećanja definirajući desetak punktova u prostoru koje će materijalno i trajno obilježiti. Primjerice, neka će od njih, kao što to već jest svjedočanstvo Vere Winter, biti isklesana u kamenu rukopisom nasljednice – kćeri, unuke ili nećakinje kazivačice.

Ova suptilna intervencija pokriva i razvija mnogo značenjskih slojeva i uspostavljenih odnosa. To je niz tragova koji prenoseći intimno osjećanje i misao upisuju afekt u prostor. Nije, dakle, riječ o monumentalnoj reprezentaciji junačke geste ili tragične, a slavne propasti naroda, već o procesu u kojemu je prostor dobio svoju definiciju, a prirodni krajolik postao mentalna konfiguracija. Pritom ga poravnanje sa sjećanjem destabilizira, pokazuje njegovu fragilnost, rupture u postojanoj geografiji. Svaki posjetitelj/posjetiteljica prolazeći punktovima rekreira logor, pretvara desertoovsko mjesto u prostor¹¹. Primjerice, naiđe li na riječi Vere Winter „Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora,“ on/ona jednim pogledom može obuhvatiti udaljenost, osjetiti oštar kamen pod nogama, zapuhe bure među rebrima ili sunce od kojeg gori tjeme. Takva identifikacija ne kalkulira katarzom već se radi o intimnom dijalogu, susretu jedan na jedan, izravnom pozivu na pamćenje. Verbalni preostaci osporenih priča nalaze svoje oprostorenje u antispomeniku jer nisu predviđeni da tvore reprezentativnu sliku i ne stvaraju cjelinu već otkrivaju manjak.

Postoji određena uzajamnost između krajolika i kažnjenica. Svakodnevnim radom, nošenjem i premještanjem kamena, one su iznova proizvodile krajolik, a uzvratno, tim radom bivale oslabljene, umanjivane, depersonalizirane. Svedene na muk, na ne-glas,¹² ne-subjekt, one su hipertrofirale u tijela koja su trebala biti disciplinirana. Riječ je o paradoksu jer su ta hiperbolizirana tijela fizički oslabljena, izmučena oskudicom hrane i vode, nezaštićena od vremenskih uvjeta, fizički i psihički maltretirana, izložena torturi, unakažena – ošišana do glave s ispuštenim pramenovima kose, u prevelikoj ili premalenoj odjeći i rasparenoj obući. Kao u nekoj obrnutoj karnevalizaciji koja ne izvrće ruglu vlast već se dodatno izruguje slabima, ona su postala znak, amblem i locus jednostrano proklamirane izdaje.¹³

Izvedbe triju umjetnica, plesačice suvremenog plesa, instrumentalistice i vokalistice, kroz medij pokreta, glasa i zvuka transfiguriraju istovremenu sažetost i hiperbolizaciju tijela u golootočnom logoru. U solo i zajedničkim performansima in situ rekreiraju mukotrpnu svakodnevicu kažnjenica. Pritom se ne radi o pokušaju imitiranja ili ilustriranja, rekreiranju patnje bez ostatka. Suprotno, radi se o ritualu prijelaza, prevođenju patnje u druge kodove i vrijeme, pokušaju tijela da zapamti. To je strukturni zahvat. Služeći se sintaksom temeljenom na improvizaciji, svaka unutar svojeg umjetničkog jezika transformira, delocira i reteritorijalizira prostorno okruženje s obzirom na to da prostor i nije završen već nastaje u ugibanju kretnji, u odnosu zvukova i glasova, bivših i trenutnih postojanja.

Reteritorijalizacija

Pamćenju su potrebna mjesta, ono tendira ka uprostorenju.¹⁴

Videosnimke izvedbi autorica postavlja u izložbeni prostor gdje kao dijelovi izložbene instalacije denotiraju prostor otoka. Pritom se ne radi o pukom transponiraju ili prikazu izvedbi s lokaliteta već o kreiranju heterogenog mjesta koje višestruko prelama konkretne prostore i vremenske segmente. Prostor i vrijeme golootočnog zatvora, prostor i vrijeme izvedbi te ovdje i sada publike međusobno se uvlače jedni u druge, i jedni kroz druge, i zrcale u vlastitoj raspršenosti. Autorica gradi izložbu kao mjesto nove imaginacije uspostavljajući je na različitim medijskim i komunikacijskim obradama materijala: video, crtež, dokumentacija, zvuk… Radi se o oblicima relacija i različitim materijalnostima, izoštravanju i zamućivanju fokusa sad na prenošenju priče, sad na krhkosti sjećanja, sad na tijelu kao mediju ili stvarnom tijelu izmučenih žena i tako dalje. Svoje crteže ženskih figura u pokretu u velikim formatima postavlja u prostor kao namjernu distrakciju koja drukčijom prostornošću – dvodimenzionalnost u odnosu na trodimenzionalnost, simultanost prikazanog pokreta u odnosu na dijakroniju kretnje — prekida prostorni i vremenski kontinuitet. Osim toga oni su materijalizacija njezinog osobnog odnosa spram materijala, crtež rukom, prenošenje pokreta, pamćenje tijela.

Ako sve ove segmente sagledamo kao proširenje u smislu kako ga definira Jacques Derrida u Gramatologiji, na što nas upućuje Brandon LaBelle,¹⁵ onda ga možemo vidjeti kao kritički dodatak. Ono dopunjuje „izvorni“ objekt, „izvornu“ radnju ili pojavu nekom vrstom prekida kojom „prazni naizgled stabilnu prisutnost onoga što zamišljamo potpunim, cijelim ili nepromjenjivim.“ LaBellovim riječima, dodatak „čini izvornik dostupnim sempliranju, prisvajanju, komentiranju.“¹⁶ U tom kontekstu, izložba, ali i čitav rad predstavlja rastvorenu strukturu koja sudjeluje u novim/pojedinačnim/zajedničkim konstrukcijama pamćenja i sama se u tome konstruira. To je deteritorijalizacija o kojoj govore Deleuze i Guattari.

Izlaganje rada Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete također ima jasnu agendu u diseminaciji teme, što je dio umjetničke strategije autorice. Ona namjerno izabire Povijesni muzej kao mjesto prvoga izlaganja ne bi li simbolički, ali i stvarno unijela izostali ženski glas u instituciju dominantne povijesti. Korištenje kulturnog kapitala izložbenih institucija, objavljivanje u javnim medijima, razgovori, okrugli stol i publikacije dio su pomno osmišljene javne kampanje pri čemu je autorica najprije „pripremila“ javni prostor objavom na javnim portalima o postavljanju spomen-ploče. Ovo je važna sastavnica cijelog projekta jer djeluje u smjeru unošenja teme koja je bila u potpunosti potisnuta u javni prostor i otvaranje rasprave o njoj. Jednako tako, javna predavanja i radionice Andreje Kulunčić, Renate Jambrešić Kirin i Dubravke Stijačić – od kojih je svaka usmjerena specifičnoj publici, a govore o društvenom angažmanu u umjetnosti i komemoracijskoj formi antispomenika, poziciji ženskih narativa u represivnim politikama i dominantnim povijesnim narativima te nošenju s traumatskim naslijeđem – zagovaraju pronađeni humanizam, solidarnost i skrbnost u svjedočenjima golootočnih kažnjenica kao nužne vrijednosti u prevladavanju zla i održavanju boljeg svijeta.

Suvremene društvene teorije naučile su nas da potisnuta sjećanja i njihova prazna mjesta imaju distinktivnu ulogu u uspostavljanju kolektivnih povijesnih imaginarija. „Rad na memoriji“, piše Bojana Pejić, „ovisi od klase, spola/roda i odnosa moći, koji određuje šta se pamti (ili zaboravlja), tko pamti, i s kojom namjerom. Drugim riječima, posao oko konstrukcije kolektivne memorije/amnezije uvijek uključuje određenu politiku sjećanja“.¹⁷ Stoga Andreja Kulunčić kreće u dekonstrukciju jedne amnezije da bi otvorila prolaz pamćenju. Pri tome poseže za subverzivnom komemoracijskom formom – antispomenikom koji ne nameće sjećanje, već ga traži u stalno obnavljajućoj interferenciji osporenih sjećanja i publike koja posjećuje mjesto. Antispomenik tako otvara proces decentraliziranog kolektivnog pamćenja kao jednog od filtera prihvaćanja prošlosti. U tom smislu, aktivno potiče rasprave oko toga kako se sjećamo, čega se sjećamo i koja je uloga prošlosti u budućnosti.¹⁸ Pamćenje traga za spašavanjem prošlog da bi služilo sadašnjosti i budućnosti, kaže Jacques Le Goff. „Činimo tako“, poručuje, „da kolektivno pamćenje služi oslobođenju, a ne porobljavanju ljudi.“¹⁹ Stoga je i rad Andreje Kulunčić, Renate Jambrešić Kirin i Dubravke Stijačić ne samo korekcija kolektivnog pamćenja ili doprinos antispomeničkim praksama, već i aktivno nastojanje u transgresiji dobra. Pri tome pokazuju da su solidarnost, izdržljivost i suosjećanje koje baštinimo iz ženske kulture sjećanja, one vrijednosti koje to omogućuju.

Zagreb, prosinac 2020.

Les Lieux de memorie (1984. – 1993.) ↩
Jan Assman, Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Zenica, 2005. str. 298. ↩
Prema: Shoshana Felman, Pravno nesvjesno: Suđenja i traume u dvadesetom stoljeću, Zagreb, 2007. ↩
Ibid. ↩
J. Assman, Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, str. 70. ↩
Renata Jambrešić Kirin, Izdajice su uvijek ženskog roda, 231 – 242, u: Up&Underground, 17 – 18 (2010.), str. 232. ↩
R. Jambrešić Kirin, Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja, Zagreb, 2008., str. 81. ↩
R. Jambrešić Kirin, Izdajice su uvijek ženskog roda, 231 – 242, u: Up&Underground, 17 – 18 (2010), str. 237. ↩
Sjećanje Rose Dragović-Gašpar ↩
http://www.zene-arhipelag-goli.info/ ↩
U knjizi Invencije svakodnevice francuski teoretičar Michel de Certeau razlikuje mjesto od prostora. Mjesto je “trenutni raspored položaja” i podrazumijeva stabilnost, a prostor je učinak proizveden radnjama koje ga određuju, tj. prakticirano mjesto. Prostor je prema mjestu kao govor naspram jeziku.
Vidi: Michel de Certeau, Invencija svakodnevice, Zagreb, 2003., str. 183. – 185. ↩
Jedna od svjedokinja kaže: „Neko sa strane rekao bi da ovde niko ne stanuje ili su stanari nemi, ili bez jezika.“ ↩
I izdaja je pritom uvećana jer se dogodila baš onda kada je Partija – majka, zaštitnica, sestra – najviše trebala pomoć. ↩
J. Assman. Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, str. 45. ↩
Brandon LaBelle, Predavanje o prostoru koji dijelimo, u: Evelina Turković, Slika od zvuka: zvuk u vizualnoj umjetnosti, Zagreb, 2018., str. 55. ↩
Ibid. ↩
Bojana Pejić, Spomenik Zoranu Đinđiću: Kultura sećanja i politika zaborava, VREME 866, 9.8.2007. ↩
Todor Kuljić, Antispomenik, str. 333. – 365., u: Tanatopolitika, Beograd, 2014. ↩
Žak Le Gof (Jacques Le Goff) Pamćenje, u: Kolektivno sećanje i politike pamćenja (ur. Michal Sladeček et al.), Beograd: 2015., str. 125. ↩

Goli otok, žene