Izložba Andreje Kulunčić u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci
Marijan Špoljar
Kritički osvrt Marijana Špoljara na izložbu “Vi ste Partiju izdale…” za emisiju Triptih (HRT)
Emisija “Triptih”, emitirano 05. 04. 2022. u 16:03 na HRT3
Koliko god uvjetovana osobnim iskustvima i prerogativima sjećanja su uvijek podvrgnuta mehanizmima društvene regulacije i kontrole. Utoliko je njihovo postojanje ili njihova potisnutost rezultat ne samo individualne sposobnosti arhiviranja ili, u slučaju velikih trauma, potrebe za amnezijom kao obrambenom metodom, nego izravno zavisi od naravi i ciljeva manipulativne moći sistema.
Politička regulacija memorije može, dakako, imati i oblik površinskog uglancavanja ili retuširanja, ali je u svojoj biti, kao način konstruiranja i održavanja službene istine uvijek dio neprikosnovenog prava vladajućih da se, normativno ili samo podrazumijevajuće, odredi predmet i područje dominantnog sjećanja.
Potisnuta ili zabranjena memorija, pak, u prostoru svoje ilegalnosti postupno kopni sve do granica posljednjega nositelja sjećanja ili se, kao i svaki zabran, arterijski širi, nerijetko metastazirajući u osvetnički klimaks. U oba slučaja, ono što je bila istina potpuno iščezava, bilo tako da prelazi u zaborav, bilo tako da gradi fatamorganu mita.
U našoj je novijoj povijesti više takvih ruptura, praznih mjesta, čiji su sadržaji izbrisani ideološkim, klasnim ili državotvornim krpama. Svako sjećanje na njih bilo je ili još uvijek jest podvrgnuto javnome sumnjičenju, strahu ili oprezu da se memorijom ne ugrozi izgrađeni narativ povijesti. Kako bilo, previše je takvih mjesta a da bi ispravljanjem pojedinih povijesnih nepravdi i rehabilitacijom nekih traumatiziranih sudionika te povijesti učinili epohalne iskorake. Ali, bez da se svakoj, pa i najmanjoj žrtvi podigne spomenik, tako da se osoba izdigne iz zaborava, a njezino iskustvo ubilježi kao komemorativni biljeg, ne može se osvariti promjena ne samo prema našem kolektivnom iskupljenju nego i prema potvrdi osobne moralne dužnosti.
Jedno od tih zabranjenih mjesta i potisnutih sjećanja svakako se vezuje uz Goli otok: kao lokalitet i pojam dugo je postojao samo na razini općeg simbola ili službenog političkog narativa o logoru za Informbirovce, dok su pojedinačne sudbine ostajale u prostorima obiteljske memorije da bi i one, protekom vremena, postupno slabile i gubile se u zaboravu. Kako su se pojedinosti i osobne priče iz većega, muškog logora već u sedamdesetim godinama pojavile u javnome, medijskom i znanstvenom prostoru, postojanje manjega logora na Golom otoku i Svetom Grguru namjenjenoga ženama, trebalo je tek obznaniti. Dok su neki muški zatočenici svoja svjedočenja iznosili u novinama, u romanima i u filmovima, ženska su iskustva, uslijed rodnih, kulturalnih i društvenih vrijednosti i običaja bila potisnuta, a one same doživotno stigmatizirane. Osjećajući taj kompleks pitanja neobično važnim, ali na neki način i distinktivnim, izdvojenim iz ukupne traumatske priče o logoru, Andeja Kulunčić počela je prije nekoliko godina raditi na projektu Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete. Prije toga bilo je već nekoliko umjetničkih projekata koji su se bavili sudbinom i stanjem logora koji je, kao politički zatvor, postojao od 1950. do 1956. godine, na primjer projekt Goli otok – novi hrvatski turizam, Damira Čargonje ili trogodišnje site-specific akcije i umjetničke i billboard intervencije, koje je organizirao Darko Bavoljak. U knjigu koja je tim povodima tiskana za trajanja projekta Rijeke kao europskog grada kulture, uvršten je i prilog o participaciji Andreje Kulunčić, a sada je, nakon manje izložbe u puskome Povijesnom muzeju, u riječkome Muzeju moderne i suvremene umjetnosti održan izdvojeni i cjeloviti umjetničko-istraživački-aktivistički projekt. Kada kažemo cjeloviti mislimo, dakako, na sadašnji stupanj njezine realizacije, budući da se ona stalno nadopunjava i u perspektivi obuhvaća sve više izlagačkih mjesta, aktivirajući pri tome nove sudionike ne samo u eventualnom prijenosu sjećanja nego još više u participativno-umjetničkoj suradnji.
Među nizom organiziranih i ad hoc suradnika naša se umjetnička aktivistkinja najviše oslanjala na doprinose feminističke antropologinje Renate Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinje Dubravke Stijačić, na tri glazbeno-plesne umjetnice, na kritičarku Irenu Bekić i rumunjsku kustosicu Ancu Veronu Mihulet kao i na organizacijsko-logističku podršku udruga Goli otok i MAPA.
Fenomen Gologa otoka kao simbola komunističke torture po formi i sadržaju je sličan svim logorima totalitarnih sistema, ali je po svom kontekstualnom određenju jedinstven: on je bio logor u funkciji destaljinizacije, a prakticirao je represivne metode koje su bile staljinističke u svom destiliranom obliku. Dakako i posljedice za zatvorenike bile su potpuno istovjetne onima u staljinističkim gulazima. Vjerojatno je i da su modeli degradacije prepisani iz već razrađenog sistema, što nije spriječilo da se pojedine metode ovdje usavrše do monstruozne mjere. Za muški logor na Golom otoku već se dugo znaju osnovni podaci, pa i pojedinosti represivnog sistema koji se ondje sprovađao. Ženski je logor duže ostao tabu, a iskazi svjedokinja bili su tiši i usamljeniji, ne samo zbog manjeg broja zatočenica nego i zbog specifičnosti trauma koje su žene doživljavale u perfidnom i samoviktimizirajućem sistemu proizvodnje i „žrtve i dželata“. Tu je poziciju jedva moguće opisati i shvatiti tako da se ženski logor promatra tek kao inačica muškoga logora nego ako se taj zatvor i metode u njemu primijenjene promatraju kao dio specifične politike slamanja i discipliniranja ženskoga tijela. Stoga se cijeli izložbeni projekt bazira na feminističkim postavkama koje posebno apostrofira i razrađuje Renata Jambrešić Kirin. Po tome je praksa patrijarhalnog ponašanja interpoliran u golootočki ženski svijet – a koje se najdojmljivije raspoznaje kroz svjedočenje jedne od logorašica – pravo mjerilo uništavajućeg sistema: rečenica „Svi smo mi tučeni i svi smo tukli druge, onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van“ pregnantno opisuje, ali i objašnjava kako se vrijeđanjem, agresijom i batinom, po modelu patrijarhalnog društva, najefikasnije negira sebstvo i vlastiti fizički, psihički i moralni integritet.
Neuralgične teme društvene stvarnosti u središtu su zanimanja Andreje Kulunčić. Posve u skladu s njezinom umjetničkom strategijom te se teme razgrču iznutra da bi se došlo do onih slojeva koji najbolje pokazuju izvorišne razloge i pravu prirodu hegemonističkih društvenih praksi. U tome razgrtanju umjetnica se služi svim metodama i diskurzivnim elementima suvremenih umjetničkih postupaka, uz redovito uključivanje širokoga kruga verzirane i zainteresirane javnosti, uz korištenje razvedene mreže raznih participativnih praksi te uz intenzivno vlastito istraživanje na terenu i u dostupnoj dokumentaciji. Riječ je, dakle, o multidisciplinarnim akcijama koje niti počinju s izložbom, a niti s njome završavaju. Tako je i s projektom o Golom otoku, odnosno s onim dijelom koji je evoluirao do sadašnjeg stupnja složenog istraživačkog i projektnog procesa. Dakako da će i trenutni izložbeni postav doživjeti promjene, a planiran je tako da pruži ne samo uvid u do sada ostvareno nego i da proizvede novu količinu i kvalitetu informacija i umjetničkih rezultata.
Vrlo pojednostavljenoi možemo reći da se projekt Andreje Kulunčić grana u dva smjera: jedan je posvećen komemoriranju i kartografiranju nekadašnje otočke logorske zbilje, a drugi dio se bavi stimuliranjem, sprovođenjem i organiziranjem raznih oblika umjetničkih intervencija na temu nasilne transformacije ženskog tijela i duha u situacijama iznimne agresije, torture ili prisilnih autodestruktivnih postupaka.
Na izložbenoj razini riječki postav sadrži tri cjeline, prostorno separirane, sadržajno diferencirane, medijski i tehnološki pluralne i intencionalno razdvojene. Prvi dio je ispunjen standardnijim formama crteža, fotografije i instalacije, a memorira, dokumentira i kontemplira realno vrijeme logora i današnje stanje na terenu, drugi dio u formi četverokanalne video-instalacije dokumentira plesno-glazbenu akciju i zvučni performans na uzavrelom kamenu otoka, dok je treći odjeljak namjenjen za participativne i aktivističke radnje. Od više paralelnih i procesualnih zbivanja možda su najintrigantnije akcije koje se odvijaju uz sudjelovanje publike, a odnose se na pojedinačno ispisivanje imena 850 logorašica i izrada istoga broja terakotnih figurica.
Nizom izložbi, akcija, radionica, tiska publikacija, medijskih interpetacija i intervencijama na golootočkim lokalitetima Andreja Kulunčić gradi jednu vrstu sveobuhvatnog javnog spomenika. Dakako, s punom sviješću da joj cilj nije izgraditi plastički monument niti nametnuti ili oktroirati memoriju nego činiti ono što je inače temeljni razlog njezina bavljenja umjetnošću – ostvarivati društvenu promjenu.