imena, samo imena…
Anca Verona Mihuleț
Tekst Ance Verone Mihuleț iz druge publikacije projekta “Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete”
Temeljeno na novim saznanjima u povijesti mentaliteta i stalnim promjenama paradigme, proučavanje nedavne prošlosti nije više pitanje samo akademskih istraživanja i filozofskih promišljanja nego i sociopolitičke odgovornosti, koja bi se trebala graditi na redefiniranoj pažnji i instrumentima. Obnavljanje prošlosti nudi nove načine čitanja i prevođenja suspendiranih događaja, osobnih povijesti i kontingentnih stvarnosti.
Svaki proces obnove započinje s prepoznavanjem predmeta koji treba obnoviti, a zatim se analizira njegovo trenutačno stanje i ustvrđuje reprezentativnost unutar određenog konteksta. To nije samo psihološka nego i somatska procedura, u smislu da obuhvaća određene vještine u sprezi s vizijom i blagošću. Titrajući između vidljivosti i nevidljivosti, obnovitelj ili obnoviteljica priprema prošlost za njezino predstavljanje u budućnosti. Stvaranje značenja kroz obnovu traži pronicljiv osjećaj za vrijeme, prostor i kontekst, ali i sposobnost da se isporuči forma koja je u stanju komunicirati izvan konstruiranog okvira.
Kad je Andreja Kulunčić 2019. godine počela istraživati unutarnje mehanizme i represivni aparat, koji su u pozadini ugnjetavanja žena na Golom otoku i Svetom Grguru, započela je složen proces povijesne obnove. Kroz više razina umjetničke i društvene prakse, što uključuje terenski rad, suradnju s feminističkom antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić, intervjue sa ženskim potomcima nekih kažnjenica, kao i niz umjetničkih radova, intervencija i radionica, prevela je radnje i duševna stanja specifična za život u zatvoreničkom logoru. S druge strane, Kulunčić je započela suradnju s dnevnim novinama i internetskim portalima kako bi proširila narativ oko projekta i skrenula pažnju na ženske političke zatvore na Golom otoku i Svetom Grguru, koje su dosadašnji tekstovi, naglašavajući muški zatvor, u pravilu, zanemarivali.
„Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“ rizomatski je projekt koji, s jedne strane, želi promišljati preobrazbu tijela podvrgnutog samokolonizaciji kako bi preživjelo u traumatičnom okolišu, a s druge predstaviti metode aktiviranja jedne simbolične lokacije kojoj nedostaju moderni oblici javnog priznanja.
No, pitanje je kako se upustiti u govor o traumi i fizičkoj opresiji? Kako prikazati traumu i bol? Štoviše, imamo li pravo prikazivati i razmatrati tuđu traumu i bol? Kad se 1986. godine srpski pisac Danilo Kiš upoznao s Evom Nahir Panić i Ženi Lebl u Institutu Van Leer u Jeruzalemu, duboko su ga dirnule ispovijesti tih dviju žena koje su preživjele zatvor na Svetom Grguru i Golom otoku, s tim da je Ženi Lebl bila i zatvorenica Gestapoa u Berlinu. Iako je posjedovao odgovarajuće kritičke alate i sposobnost razumijevanja, koji bi mu omogućili pisanje o njihovim životnim pričama, Kiš se nije htio upuštati u taj zadatak. Stoga je predložio redatelju Aleksandru Mandiću da njihove ispovijesti prenesu kroz dokumentarni film. Godine 1989., netom prije pada komunizma u istočnoj Europi, otputovali su u Izrael gdje je Danilo Kiš, impozantan pojavom, ponizan i promišljen pred kamerom, uvijek u blizini svojih sugovornica, posredovao svjedočanstva Eve Nahir Panić i Ženi Lebl sućutno i pažljivo. Za snimanje je izabrao ugodan i zelen okoliš, čime se istaknula snažna pojavnost gospođa Panić i Lebl te dobila protuteža njihovim teškim pričama.
Da bi preživjele na Golom otoku i Svetom Grguru, žene su, između ostalog, tijelom morale osvojiti prostor – tijelo je preuzelo dušu, zatirući svaki trag osjetljivosti, topline i, na kraju, ženskosti. Kažnjenice su morale objektivizirati vlastitu egzistenciju kako bi izdržale mučenja i poniženja. Pritom su bile podvrgnute dvostrukom vidu isključenja – onom od države, od koje se očekuje zaštita i onom od drugih kažnjenica, od kojih se očekuje potpora i solidarnost – kao što su bile i dvostruko zatočene – jednom u logoru, a jednom u vlastitom tijelu.
Tijelo potlačene je leš, sapeto i iscijeđeno zbog prisilnog rada, lišeno snova i nada, u vrtlogu nemogućnosti i odbacivanja. Budući da nije u stanju razlikovati ono izvanjsko i ono unutarnje, tijelo potlačene suočeno je sa zazornošću. U eseju „Moći užasa“, Julia Kristeva analizira „zaziranje od samog sebe”, koje se javlja „kada subjekt, umoran od uzaludnih pokušaja da se prepozna izvan sebe samoga, u sebi pronađe nemoguće: kada nađe da nemoguće predstavlja samo njegovo biće, otkrivajući da to biće jest zazorno.”1 Lišeno dnevnoga tijela, noćnoga tijela, tijela majke i tijela njegovateljice, tijelo potlačene nalazi ravnotežu tako što postaje tijelo tlačiteljice, što je posljedica gubitka razlike između subjekta i objekta ili između sebe i drugoga, kako ističe Kristeva. Tu zazornost stvara „ono što remeti identitet, sustav, red. Ono što ne poštuje granice, mjesta, pravila. Srednji put, dvosmislenost, mješavina…,“2 a u tu konstelaciju možemo uključiti sustav logora (u toj kategoriji Kristeva spominje zločine u Auschwitzu).
Na početku projekta „Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“, Andreja Kulunčić posjetila je lokacije gdje su bile barake za zatvorenice na Golom otoku i Svetom Grguru. Uz pomoć Renate Jambrešić Kirin i Dubravke Stijačić, umjetnica je mapirala teritorij, nastojeći razumjeti kako je izgledao svakidašnji život zatvorenica; iz ostataka se ne može dočarati arhitektura lokacije ni ritam logora, pa je rekonstrukcija života u logoru nemoguća. Zato je čin obnove i rekonstrukcije života u logoru postao kulturna konstrukcija obuhvaćena u formi šest videa, koji sublimiraju uvjete rada tih žena. Zajedno s Kulunčić, vokalistica Annette Giesrieg, saksofonistica Jasna Jovićević i plesačica Zrinka Užbinec, osmislile su niz pokreta i zvukova kojima se kataliziraju napeta tijela pod bremenom kamenja koji su morala nositi, kao i krikovi unutar zastrašujućih rituala kažnjavanja.
Kroz angažman i senzibilnost za njegovanje, Andreja Kulunčić nastoji izokrenuti obred kažnjavanja i opresije – na ljeto 2021. godine, odlazi na Goli otok, gdje koristeći stijene kao postolja, izrađuje seriju glinenih figurica, od kojih je svaka posvećena jednoj od žena zatvorenih na otoku. Ta privremena akcija prvi je korak u stvaranju 850 figurica (službeni broj zatvorenica na Golom otoku i Svetom Grguru), koje Kulunčić namjerava započeti 2022. godine u nizu suradničkih radionica posvećenih isključivo ženama, koje će se održavati na raznim lokacijama, između ostalih i u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Figurice smještene na vrelom kamenju, u pognutom ili sjedećem položaju, ponekad poistovjećene s kamenom, služe kao podsjetnik na skrivene i neispričane priče tih otoka. Nikad izložene u skupinama, uvijek samotne, te su figurice simulakrumi podjele na „unutarnje i vanjske svjetove subjekta” kao posljedice „granice i međe koja se s mukom održava u svrhu društvene regulacije i kontrole”3.
Zgrčeni glineni oblici vode u promišljanja o duši kažnjenica; prema mišljenju Judith Butler, koja citira i Michela Foucaulta, „Učinak strukturirajućeg unutarnjeg prostora proizvodi se označavanjem tijela kao vitalne i svete zatvorenosti. Duša je upravo ono što tijelu nedostaje; tako se tijelo predočava kao označavajući nedostatak. Taj nedostatak koji jest tijelo označava dušu kao ono što se ne može pokazati.”4 Figurice predstavljaju duše zatvorenica, rođene u okviru stvaralačkog i obnoviteljskog obreda, izvan društvenih i umjetničkih normi, bezuvjetno prisutne dok prizivaju kumulus odsutnosti zajedno s priznavanjem solidarnosti, još jednog uvjeta za opstanak. U knjizi „The Silent Escape“, Lena Constante, rumunjska politička zatvorenica koja je provela dvanaest godina u raznim zatvorima komunističke Rumunjske (1950. – 1962.), prisjeća se umirujućeg djelovanja solidarnosti: „Gotovo protiv volje, poticao ih je jak, afektivan i posve ženski osjećaj solidarnosti. Te žene, sve te zadivljujuće jadne žene u zatvoru, iskazivale su solidarnost. Imala sam sedam godina da se upoznam s njima. Da ih proučavam. Mlade i stare, seljanke, radnice i malograđanke, zdrave i bolesne, sve bi stajale uz one koje su održavale veze.”5
Za Andreju Kulunčić, proces izrade 850 figurica s različitim ženama iz raznih institucionalnih i neinstitucionalnih struktura, tijekom dužeg razdoblja trajanja projekta, ide dalje od ritualističke snage takvog samoreguliranog pristupa. U biti je to kritička i primjerena gesta koju motiviraju proturječne niti egzistencije tipične za zatvoreničke logore – solidarnost je u kontrapunktu s međusobnom agresijom, a povjerenje se neutralizira kroz mješavinu podmuklosti i straha. Figurice ukazuju na pojavu metatijela ili tijela preživjelih, koja su u skladu s funkcijom antispomenika, prizivajući trajan sustav propitivanja i ograničenja sebe. Antispomenik je i predmet proturječja, koji uključuje rastjelovljenje vidljive povijesno utvrđene stvarnosti i njezin prelazak u stanje ranjivosti, pri čemu se ne odustaje od djelatnog subjekta.
Na Golom otoku i Svetom Grguru vrijeme se mjerilo kroz uzastopno sizifovsko prenošenje kamenja uzbrdo i opet nošenja nizbrdo. Kako kaže Eva Nahir Panić, većina žena, izoliranih na tim otocima, nisu imale snage za fizički rad jer nikada nisu koristile ruke na taj način. Zato je prisilni rad zatvorenica bio način da se radno tijelo preobrazi u političko tijelo, previše iscrpljeno za bilo kakvo djelovanje i nesposobno za vršenje uobičajenih radnji iz svakidašnjeg života. Ranjive žene tjerane su na ocrtavanje granica svojih tijela, jer su razgraničenja, društveni simboli i strukturna ili marginalna ljudska iskustva ono što vodi zaprljanju, kao što je isticala socijalna antropologinja Mary Douglas još 60-ih godina 20. stoljeća. Moći zaprljanja „koje se skrivaju u samoj strukturi ideja i koje kažnjavaju simboličko razdvajanje onoga što je trebalo biti sjedinjeno ili sjedinjavanje onoga što je trebalo biti razdvojeno. Iz toga proizlazi da je prljanje vrsta opasnosti koja nije česta osim u situacijama u kojima su granice strukture, kozmičke ili društvene, jasno definirane.“6.
Privučena epistemološkom silom otoka, Andreja Kulunčić usredotočila je pažnju na stijene koje su tipične za to područje, a odnedavno i na biljke koje rastu na Golom otoku i Svetom Grguru. Udaljivši se od slike nijemih tijela koja su nekad nosila kamenje po skliskim strminama, s previše osjetljivim rukama za takve tvrde površine, umjetnica je blisko surađivala s kćerima, unukama i nećakinjama pojedinih kažnjenica kako bi obilježila prisutnost njihovih pretkinja na tim otocima. Obilježja su ostvarena umjetničkim intervencijama 2020. i 2021. godine, kada su u kamen zasebno uklesane dvije izjave, jedna Vere Winter, a druga Ženi Lebl.
Te dvije izjave – „Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.“ i „Na tvojoj grbači, Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje „biti ili ne biti”. Ako biješ, bićeš. Ako ne biješ, bićeš bijen.“ – isprva su rukom ispisale njihove potomkinje, Nina Winter i Ana Lebl, a poslije je njihov rukopis klesanjem prenesen na kamen. Te izjave žele pridati značaj identitetu skupine žena koja povijesno nije smjela značiti ništa. Kulunčić koristi složenu metodologiju koja obuhvaća arhivska istraživanja, analizu sadržaja i umjetničko propitivanje, kako bi omogućila skok s političkog na kulturno tijelo. Stijene s natpisima nisu posebno istaknute; ostavljene su kao svjedočanstvo unutarnjih svjetova zatvorenica, stiješnjenih između slojeva sjećanja i tjelesne nepostojanosti. Prolaznicima to uklesano kamenje može izgledati kao direktno izraz žena koje su nekad boravile na tim otocima, nevezano uz konkretnu kronologiju, ali točno lokalizirano u onome što postaje mjesto sjećanja.
Kad je 2020. godine Andreja Kulunčić postavila simulakrum metalne spomen-ploče na vanjski zid jednog od rijetkih preostalih objekata ženskog zatvora na Golom otoku, razotkriven je još jedan sloj ovog projekta. Ploča kao predmet, zajedno s upisanim tekstom, znači da je to mjesto identificirano kao lokacija od povijesnog i kulturnog značenja, čime se ističe mogućnost da se ono otvori za drugu vrstu publike i za uvjetovano tumačenje simbolike iza objektifikacije otoka, dok se uvodi perspektiva „drugoga”. Dvojezični tekst na ploči glasi:
„U ovoj uvali i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s Informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i većinu objekata, koji su danas vidljivi samo u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.“
„Alternating between this bay and the neighbouring island of Sveti Grgur from 1950 to 1956 there was a camp for political prisoners through which passed more than 850 women accused of having Cominform connections. With an exceptionally cruel punishment system, in which the women inmates were forced to assume the role of torturer, the camp was a place of suffering and humiliation. The harassment and police surveillance of the accused women continued even after they had been let out of the camp.“
Prisvajanjem uloge donositelja odluke naspram ravnodušnog političkog režima, Kulunčić ponovno uspostavlja nužni poredak stvari, onaj koji je izostao nakon zatvaranja logora, gotovo kao da postavljanje te ploče – normativna i odgovorna gesta u svakoj demokraciji – daje tim pustim otocima alternativnu egzistenciju.
U slučaju Golog otoka i Svetog Grgura, zapuštanje ženskih zatvorskih logora nakon pada komunizma, bez ostvarivanja ikakve društvene, političke i kulturne odgovornosti, izrodilo je sliku logora kao strukture moći koja se može ponavljati i obnavljati. „Logor je prava paradigma političkog prostora u točki gdje politika postaje biopolitika, a homo sacer više se ne razlikuje od građanina”7, kako kaže Agamben. Zatvorenice na Golom otoku i Svetom Grguru morale su naprezati svoje političko tijelo kako bi preživjele – morale su se međusobno kažnjavati i tući, tlačiti da izbjegnu tlačenje. I ovdje nevidljiva i neprikosnovena država omogućava takve užasne pojave. S obzirom na to, postojanje ploče ne bi trebalo tumačiti kao spomen, čak ni kao upozorenje; ona je označitelj posljedice dugotrajnog izvanrednog stanja. To je gledište Giorgija Agambena: „Logor je prostor koji se otvara kada izvanredno stanje postaje pravilo. U njemu izvanredno stanje, koje je u svojoj biti bilo privremena suspenzija poretka, poprima permanentni prostorni razmještaj, koji kao takav, ipak, ostaje uvijek izvan normalnog poretka.”8 Postojanje ploče predstavlja završetak izvanrednog stanja i početak novog režima značenja izvan nove politike.
Projekt „Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“ inherentno stvara most između jednog strašnog događaja iz prošlosti i pounutrenog načina ponovnog ispisivanja naše nedavne povijesti. U zadnje tri godine, Andreja Kulunčić razotkrila je normativnu društvenu stvarnost u kojoj se država, logor i nositelji povijesti igraju skrivača, a koja premašuje okvire konkretnog teritorija, pritom osvijestivši ne samo odnos spram teorijskog i prostornog narativa vezanog za Goli otok nego i opće stanje zaborava, karakteristično za čovječanstvo.
* Taj izraz ponavlja Eva Nahir Panić kada u dokumentarnoj seriji „Goli život“ govori o ispitivanjima isljednika na Golom otoku. Serija je u Jugoslaviji emitirana iz sarajevskog studija u ožujku 1990. godine.
Zagreb, prosinac, 2021.
Kristeva, J. Powers of Horror. An Essay on Abjection. New York: Columbia University Press: 1982. Str. 5. ↩
Isto, str.10. ↩
Butler, J. Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta. Zagreb: Ženska infoteka, 2000. ↩
Isto, str. 136. ↩
Constante, L. The Silent Escape. Three Thousand Days in Romanian Prisons.Berkley; Los Angeles; London: University of California Press, 1995. Str. 159. ↩
Douglas, M. Čisto i opasno: analiza predodžbi o nečistom i zabranjenom. Zagreb: Algoritam, 2004. Str. 151. ↩
Agamben, G. Zapisi o politici: sredstva bez cilja. Zagreb: Politička kultura, 2015. ↩
Isto, str. 41. ↩