Improvizirani događaji u muzeju
Irena Bekić
Projekt se realizira kao vizualna, plesna, instrumentalna i vokalna interakcija četiriju autorica, tekst Irene Bekić
Andreje Kulunčić [vizualna umjetnica], Zrinke Užbinec [plesna umjetnica i koreografkinja], Jasne Jovićević [saksofonistica i skladateljica] i Annette Giesriegl [vokalistica].
Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, Baunet café i ostali prostori muzeja, 14. i 16. rujan, 2019.
Radi se o site specific izvedbi osmišljenoj za Muzej suvremene umjetnosti, odnosno njegov središnji vertikalni prostor Baunet caféa koji arhitekturom povezuje etaže i prostore muzeja. No kako taj prostor nikada nije doista profunkcionirao, povezanost i interferencija prostora muzeja ostala je na idejnoj razini. Izvedba „Improvizirani događaji“, odnosno jednokratna izložba koja nastaje kao njezin rezultat, nastoji reagirati upravo na prostornu i atmosfersku ispražnjenost muzeja. Četiri umjetnice s pomoću medija kojim se koriste – videom, zvukom, glasom i pokretom te u interakciji s publikom aktiviraju arhitekturu i postav muzeja, odnosno pokreću temeljne sastavnice muzejske strukture: umjetnici/e, rad, publika, zbirka, prostor i arhitektura.
Osnovna struktura rada je postavljena i unaprijed dogovorena, a na nju izvođačice improviziraju u dijalogu jedna s drugom te u dijalogu s prostorom i posjetiteljima. Radi se o četiri stanice, od kojih se svaka sastoji od loopera, mikrofona i zvučnika, na kojima se tijekom izvedbe izmjenjuju vokalistica i instrumentalistica u usnimavanju matrica koje se čuju tijekom izvedbe i na koje i one i plesačica reagiraju improvizacijama. Tako izvedba započinje u foajeu Muzeja solom na bas klarinetu koji postavlja minimalističku osnovu na koju se kasnije naslanja sljedeća glazbena izvedba. Za to vrijeme plesačica u vanjskom dijelu muzeja odvojena od publike i od zvuka instrumenta tijelom popunjava prostor solo izvedbom. Nakon toga slijedi niz izvedbi koje se grade prostorno i završavaju dionicom na krovu Muzeja. Tijekom izvedbe gradi se trenutačno stvarana kompozicija koja se na kraju povezuje te, prolaženjem u povratku istim prostorom, publika postaje svjesna da je kompozicija koju čuje zajedno s tragovima izvedbe koje vidi, svojevrsna zvučna skulptura, rad koji se stvarao u prethodnom prolasku kroz Muzej, u interakciji izvođačica – glasa, slike, zvuka, pokreta – i publike.
Unutar plesnog dijela projekta tijelo ima vlastitu liniju osvještavanja senzacija, nevidljivih struktura prostora, zvukova, dinamike kretanja publike. Ples imaginarno popunjava praznine, gradeći nevidljivu mrežu.
Uz zvuk i pokret, video je treća sastavnica strukture. Ako zvuk i pokret, uvjetno rečeno, popunjavaju prostor, video je vremenski element. Video snimke, naime, pružaju publici analitički pogled na rad te uvid u dijelove projekta koje nije moguće pratiti u isto vrijeme s obzirom na stalnu izmjenu pozicija.
Na kraju, ne treba izostaviti ulogu publike koja s jedne strane, dijeleći prostor s izvođačicama aktivno sudjeluje u gradnji instalacije, a s druge, odabirom svojih pozicija, zaustavljanjem, kretanjem ili usmjeravanjem pažnje na neki od simultanih segmenata upravlja vlastitom percepcijom. Usto, nekolicina ljudi iz publike pozvana je da slijedi drugačiju rutu izvedbe sa zadatkom promatranja ponašanja, zadržavanja pažnje i kretanja publike tijekom izvedbe. Oni se na polovini rada izdvajaju od ostatka publike, dolaze u prostor stalnoga postava odijeljenog od prostora Baunet caféa staklenom stjenkom. Odatle promatraju daljnji tijek izvedbe, ali ne čuju te se njihova pažnja prebacuje na ponašanje publike. Markerom za staklo ucrtavaju putanje kretanja publike, gustoću zadržavanja, usmjeravanje pažnje ili pišu riječi koje je opisuju. Izvođačice će pak ove bilješke koristiti kao koreografske instrukcije i grafičke notacije za daljnju izvedbu. U tom je smislu ova dionica klimaks u kojemu svi postaju izvođači i publika i u kojoj se sabiru prostorne silnice Muzeja.
Na koncu, valja naglasiti da se živa izvedba i improvizacija ne odnosi na formu već na strategiju. Pred publikom se ne događa predstava već su svi zajedno uvučeni u proces nastajanja rada koji provocira cjelokupno iskustvo sudjelovanja, zamagljujući distinkciju između izvođača i gledatelja i postavljajući pitanje pojedinačnih prostora djelovanja.